Srebrenik: Nusret Lipjankić čuvar tradicije bosanskih sazlija

Iako ga je harmonika davno potisnula, saz i danas ima posebno mjesto u srcima stanovnika Srebrenika. U maloj radionici šezdesetosmogodišnjeg Nusreta Lipjankića iz sela Dedići, u blizini Srebrenika, ovaj drevni instrument i živi, dok sevdalinka i dalje odjekuje sjeveroistočnom Bosnom.

Stanovnici grada nedaleko od Tuzle imaju običaj reći da je Srebrenik grad sazlija i sevdalinke uz saz i da se "tu uvijek sviralo i pjevalo". I zaista, malo je mjesta u Bosni i Hercegovini koja su tako snažno sačuvala duh starog vremena i zvuk saza – instrumenta koji je stoljećima pratio sevdalinku i bosansko sijelo.

Saz, koji je na ove prostore stigao s Osmanlijama u 15. stoljeću, bio je simbol akšamluka i teferiča, a sazlija — čovjek s fesom i žicama pod prstima — bio je tu da upotpuni ugođaj i uveseli prisutne.

Međutim, dolaskom harmonike i promjenom muzičkih navika, saz je počeo nestajati iz svakodnevnog života.

- Ručna izrada -

Ipak, u radionici Nusreta Lipjankića, ovaj instrument i danas živi. Među daskama javora i trešnje, mirisom drveta i tonovima sevdalinke, svakodnevno nastaju novi sazovi — ručno rađeni, a svaki detalj je s posebnom pažnjom rađen.

"Još kao dječak sam želio da sviram neki žičani instrument, prvenstveno violinu. Nikada mi se nije dalo da kupim tu violinu, bila je skupa i nije se mogla naći na našim prostorima", priča Nusret koji je kod jednog svog prijatelja našao gitaru i tada je počeo da svira.

Imao je i svoj bend "Jarani", koji se kasnije raspao. Onda je krenuo da se druži i sa izvođačima izvorne muzike.

"Zavolio sam tu muziku, onda sam krenuo da malo sviram, uzimao sa od nekih ljudi saz i šargiju. Vidio sam da mi to ide jer ima sličnosti između gitare i saza", pojasnio je u razgovoru za AA.

Prijatelji su ga tada nagovorili da počne da pravi sazove. Prvi saz napravio je 2001. godine. Danas ih izrađuje za svirače iz cijelog svijeta — od Njemačke i Austrije do Australije i Švicarske. Cijene se kreću od 450 do 1.000 maraka, ali kako kaže, svaki saz ima neprocjenjivu vrijednost.

"To nije samo instrument, to je priča, tradicija, uspomena", ispričao je dok u svojoj radionici pokazuje način izrade saza.

Izraditi jedan ovakav instrument, da budu tačni tonovi i da se može uklopiti sa klavijaturom, sa harmonikom, je jako zahtjevan posao.

Saz se u Srebreniku, za razliku od mnogih drugih krajeva Bosne i Hercegovine, nikada nije potpuno izgubio.

- Šargija, saz i pjesma -

"Srebrenik ima tradiciju i običaje vezane za saz. Ovdje se uvijek sviralo i pjevalo. Ovdje je tradicija da se svira na šargiji i sazu i pjeva", kaže Lipjankić.

Na sazu se svira sevdalinka, ali može i rok, narodna i zabavna muzika.

"Specifičnost saza je njegov zvuk, koji treba da odgovara sevdalinci. To je poseban žičani instrument, a pravi se od raznih vrsta drveća. Najbolje se pokazao javor i trešnja. Međutim, saz se pravi i od oraha i crne lipe. Saz je kompletan instrument, kao orkestar. Ali, ja sazove pravim samo od javora i divlje trešnje", pojasnio je Lipjankić.

Nusretov osmijeh i pogled govore ono što riječi ne mogu: da se tradicija ne čuva pričom, nego rukama, srcem i zvukom — onim starim, bosanskim, iz duše.

U Srebreniku i dan-danas postoje desetine sazlija.

- Saz na ovo došao u 15. stoljeću -

Pretpostavlja se da je u bosanskohercegovačke krajeve saz došao s dolaskom Turaka u 15. stoljeću, od kada zajedno sa sevdalinkom postaje sve više rasprostranjen.

Zvukovi na sazu se proizvode udaranjem terzijana po žicama. Svirač drži terzijan u desnoj ruci i udara po svim žicama istodobno, da bi se proizvela maksimalna zvučnost.

Ovaj instrument sa austrougarskom okupacijom BiH biva potisnut harmonikom, čime i opada pjevačko umijeće, jer preglasna pratnja harmonike dovodila je pjevača u nezavidan položaj.

- Od Osmanlija do Adija Lukovca -

Saz je drevni muzički instrument iz grupe tambura, porijeklom iz Irana. Na teritoriji Bosne i Hercegovine pojavljuje se u 15. vijeku dolaskom Osmanlija.

Saz ima najčešće šest žica, međutim, broj žica može biti i veći - osam, dvanaest, pa čak i više, ovisno o volji graditelja ili interpretatora.

Saz i šargija su bili prošireni po urbanim sredinama Bosne i Hercegovine. Često se saz poistovjećuje sa šargijom, a ustvari radi se o dva različita instrumenta.

Među istaknutim sazlijama u BiH su Selim Salihović, Muhamed Mešanović - Hamić i Šukrija Trako, koji je napisao i knjigu o sazu "Saz u Bosni" (Visoko: Institut sevdaha - Fondacija Omera Pobrića, 2003).

Također, Adi Lukovac, pionir elektronske muzike u Bosni i Hercegovini, često je provlačio motive saza u svojoj muzici.